U subotu u Jelićevoj izložba fotografija Kemala Hadžića

U fotografskom ciklusu „Neću da budem zombi“, Kemal Hadžić razvio je još jednu metaforu savremene civilizacije. Nakon ciklusa kakvi su „Privatno vlasništvo“ ili  „Omega polis“ u kojim je pronicao u bit na kojoj postoji naša savremenost, u ovom Hadžić pokazuje da je ona lišena svakog oblika humaniteta i da ne stvara vrijednosti usklađene s njima. Naprotiv, konačan proizvod te civilizacije i normi na kojima se ona utemeljuje nije čovjek nego, kako ove fotografije sugeriraju – zombi.

Na današnjoj konferenciji za medije Dženat Dreković, voditelj Foto galerije u Jelićevoj, koja ove godine slavi mali jubilej, kazao je da je izložba fotografija Kemala Hadžića dobar način da se godišnjica obilježi.

- Kemal Hadžić je fotografiju sve vrijeme svoga rada koristio kao umjetnički alat, odnosno medij da izrazi svoja osjećanja, emocije, da pošalje poruku. Jedan je od začetnika savremene fotografije u BiH, a i šire. Kemo nije izbor, on je nužnost ove galerije, drago mi je da obilježavamo godišnjicu postojanja sa ovom izložbom, istakao je Dreković.

U Bosni i Hercegovini dugo je bio nepoznat podatak da je fotografija Kemala Hadžića iskorištena za photobook kultne rock grupe Pink Floyd, za jubilarni materijal povodom 30 godina rada grupe. Jedna od fotografija koja je obišla svijet čeliste Vedrana Smajlovića, iz Vijećnice, nastala je 1993. i bila upotrijebljena za poster Sarajevske zime.

Autor fotografije Kemal Hadžić objasnio je odakle naziv „Neću da budem zombi“.

- Prijatno sam iznenađen interesovanjem koje vlada za izložbu fotografija, inače je jako skromno kada je u pitanju umjetnost. Naziv izložbe je veoma provokativan, pomalo drzak, međutim on je najbolja slika ovog vremena. Razlika između čovjeka i zombija je u tome što je čovjek misaono biće u ljudskoj formi dok je zombi biće koje ne misli, već je u njega ubačeno mišljenje sa strane. Vjerujem da je pola čovječanstva već zombi. Ova serija fotografija je nastala 2001. godine u Čikagu, kazao je Hadžić.

Čitavim sistemom svojih institucija, ideoloških naracija i medijskih strategija danas se ne proizvodi istina skopčana sa stvarnošću već kako je davno pokazao Jean Baudrillard, simulakrum u kojem se zbiva mentalna okupacija čovjekove egzistencije.

Postajući bićem proizvedene želje čovjek se pretvara u mentalnog ovisnika o medijskoj produkciji slika koje ga mame, identificira se sa njima i na koncu postaje njihovim zarobljenikom. Odbiti da se bude zombijem kojeg stvara sistem institucija, ideoloških naracija i kapitalistički konzumerizam znači, poručuju ove fotografije, stvoriti prostor autonomije i lične slobode.

Vojnički šljem na glavi fotografa unutar sjaja megapolisa sa ogromnim zgradama koje kao da su smrvile i progutale čovjeka jeste dvostruki znak koji upozorava- biraš između dvije mogućnosti, vojnik opranog uma u stroju simulakruma ili pobunjenik koji objavljuje rat moći koja nas vodi u svoj mentalni kazamat, u društvo kao mentalnu kaznionicu hodajućih mrtvaca.